Opis
U životu Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije, praktički se sve vrtjelo oko Rusa i Rusije. Ponajviše oko sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina.

Od 1915. do 1920. godine Rusi su ga zarazili virusom boljševizma, a god. 1928, čim je izabran sekretarom komunističke organizacije Zagreba, pažnju Moskve skrenuo je na sebe udvoričkim zahtjevom da Staljin Komunističku partiju Jugoslavije stavi pod svoju prinudnu upravu. Sedam je godina kasnije u sovjetskoj agenturnoj organizaciji Kominterni počeo krčiti put dolaska na čelo KPJ-a, a kada su mu sovjetski agenti u Kominterni u jesen 1940. omogućili da postane generalni sekretar KPJ-a, sanjao je kako Jugoslaviju pretvoriti u protektorat Staljinova Sovjetskog Saveza. San mu se ostvario već u listopadu god. 1944. kada ga je 414 000 sovjetskih vojnika dovelo na vlast u Beogradu.

U prve četiri godine svoje vladavine bio je najvjerniji Staljinov oslonac u svijetu, ponoseći se titulom najvećeg staljinista izvan Sovjetskog Saveza.

Kad je god. 1948. zbog prevelike ambicije izgubio titulu »malog Staljina«, koji je »zaslužio Balkan cio i Evrope jedan dio«, mjesecima je pokušavao umilostiviti svog moskovskog dobrotvora, dokazujući mu i riječima i djelima da je bio i ostao nepokolebljiv staljinist, a tek kad su pale u vodu sve nade da će ga odobrovoljiti, instinktivno se okrenuo na drugu stranu. Potražio je zaštitu Amerikanaca, kojima je, prelaskom na njihovu stranu, omogućio da ostvare prvu pobjedu u Hladnom ratu nad Sovjetima, zbog čega će ga Bijela kuća nagraditi s više od stotinu milijardi dolara.

I preostali dio njegove karijere bio je u znaku Kremlja.

Dvije godine nakon Staljinove smrti, god. 1955, pomirio se s novim gospodarima Kremlja, da bi sljedećih 25 godina, lavirajući između Moskve i Washingtona, gradio bistu svjetski važne ličnosti. Na njezinu postamentu piše da je bio jedan od utemeljivača, a kasnije, nakon rane smrti indijskog premijera Džavaharlala Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, i neokrunjeni kralj pokreta nesvrstanih zemalja.

Pragmatični Zapad, tvrd na tuđe patnje, progledao mu je kroz prste što je širom Jugoslavije osnovao desetak koncentracijskih logora i gulaga, u kojima se njegova tajna policija surovo obračunavala sa stvarnim i tobožnjim jugoslavenskim staljinistima. Staljinovi nasljednici brzo su mu zaboravili flert sa Zapadom, ali Tito je bio još pragmatičniji i vještiji. Prije Staljinove smrti s Amerikancima je napravio nagodbu da mu jamče doživotni opstanak na vlasti, a iste garancije ubrzo je dobio i od novih sovjetskih vođa.

Kad je prebrinuo sve brige vezane uz neograničen opstanak na vlasti, đavo je, ipak, počeo kucati i na njegova vrata. Kako je stario, s nostalgijom se sve više sjećao svog prvog dolaska u Moskvu god. 1935. kada je kao obični Josip Broz postao moskovski »drug Walter«, pa najveći jugoslavenski staljinist, pa neprikosnoveni vođa Jugoslavije koji je sve više sam o svemu odlučivao.

Čežnja za ideologijom vlastite mladosti i modelom boljševičke partije koji su ga doveli na vrh Jugoslavije, ali čega se, poslije razlaza sa Staljinom, formalno morao odreći, prvi je put javno izbila iz njega 1962. godine na mitingu u Splitu:

»Komunisti moraju biti odgovorni za sve«, rekao je tada, a to je značilo samo jedno: da se jugoslavenski komunisti, kao i prije raskida sa Staljinom, moraju ponovno pitati za sve i o svemu odlučivati.

»Neki će, možda, izvana«, dodao je, »reći da smo opet počeli sa stezanjem, da su komunisti ponovo sve uzeli u svoje ruke. Neka pričaju šta hoće, mi znamo šta je nama potrebno.«

S melankoličnim zovom prošlosti i sve većim izazovima demokratskih procesa započetih nakon odvajanja od Staljina i uvođenja samoupravljanja borio se sve do listopada god. 1972. Tada je, deset mjeseci nakon obračuna s vodećim hrvatskim komunistima, koje je prije toga svesrdno podržavao, odlučio i službeno napustiti titoizam, političku filozofiju koja ga je proslavila u svijetu, a Jugoslaviji omogućila da postane najsnošljivija i najprosperitetnija zemlja Istočne Europe.

Odlučio je Jugoslaviju i njezinu vladajuću partiju, zajedno sa svojim najbližim suradnikom, učiteljem Edvardom Kardeljom, vratiti dvadesetak godina unatrag:

»Naša Partija je izgubila mnogo na prestižu poslije Šestog kongresa KPJ, 1952.«, kada je, inače, započeo proces demokratizacije Jugoslavije i destaljinizacije KPJ-a, koji je tada promijenio ime u Savez komunista Jugoslavije.

I dijagnoza i rješenje bili su zaokruženi do kraja:

»Sa demokratijom smo išli u preveliku širinu.«

»Ne možemo dozvoliti da se demokratijom koristi svako.«

»Vraćamo se nazad tamo gdje smo griješili, gdje smo pustili da se ode predaleko.«

Jasnije nije moglo.

Stranim promatračima nije trebalo dugo da shvate o kakvom se obratu radi:

»Jugoslavija napušta liberalnu orijentaciju u privredi i politici i vraća se ortodoksnom komunizmu«, javljali su iz Beograda zapadni analitičari i informatori.

»Jugoslovenski put se gubi - umesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube; zemlja u kojoj armija i policija imaju poslednju reč.«

»Titoizam je likvidiran zbog straha od reformskog kursa.«

Kazna za napuštanje titoizma i povratak »sovjetiji« brzo je stigla.

Tijekom četiri godine akumulacija je jugoslavenskog gospodarstva prepolovljena, a u posljednjoj godini Titove vladavine Jugoslavija je dostigla onaj stupanj ekonomske ovisnost o Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima koji je imala prije njegova raskida sa Staljinom!

Jugoslavensko je gospodarstvo bilo toliko nekonkurentno da je zemlja, da bi došla do deviza i izvozila svoje proizvode na konvertibilna tržišta, neke od njih morala subvencionirati čak i sa 200 posto i da tako »rasprodaje supstancu«, kako je god. 1979, godinu dana prije Titova odlaska s vlasti, govorio tadašnji jugoslavenski ministar financija.
Tako je Tito u posljednjih osam godina života i neprikosnovena vladanja Jugoslavijom u suštini poništio ono čime su ga i svijet i povijest prepoznavali i prihvaćali.
Bila je to jedna od ključnih odluka cjelokupne Titove karijere, koju je historiografija svih republika bivše Jugoslavije praktički prešutjela.
Ova knjiga govori o tome kako je došlo do tog historijskog prevrata.

Redovna cijena: 149,90 kn
Internet cijena: 134,91 kn
Uštedjeli ste: 14,99 kn

http://www.dominovic.hr/Artikl/BROZ-PROTIV-TITA-kako-je-doista-poceo-raspad-Jugoslavije.html?q=cGdcMTA0LHByXDcwNjU1